Tvorac Grada

Српска Ана Франк

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Српска Ана Франк

Počalji  danica taj Pet Jun 03, 2011 10:28 am

Srpska Ana Frank

Svjedočenja srpske Ane Frank uskoro na filmskom platnu

Dinka Kovačević
Sjećanja na dječji logor smrti

Avgust 1941. godine. Vatreni jezici gutaju kuću Delića u Kuharima kod Sanskog Mosta. Djeca se rabježala i sakrila po obližnjim kukurizištima. Trogodišnja djevojčica iz skrovišta posmatra ustaše kako joj ubijaju majku na kućnom pragu.

Njeno tijelo gori u vatri zapaljenog porodičnog ognjišta...

Danas, 60 i kusur godina kasnije, ova tužna i mračna sjećanja i dalje progone snove starice Zorke Delić-Skiba, koju mnogi nazivaju i srpskom Anom Frank.

Njene uspomene još davne 1984. godine sakupio je u knjigu „Djetinjstvo moje ukradeno” autor Jovan Kesar.

Uskoro bi se Zorkina ratna svjedočanstva na osnovu scenarija koji sama piše mogla naći i na filmskom platnu, uobličena rediteljskom vizijom Lordana Zafranovića.
BR0J 97

Šezdesetsedmogodišnja Zorka Delić-Skiba danas živi u Oštroj Luci kod Sanskog Mosta. Preživjela je logor za djecu s Kozare - „Jastrebarsko” kod Zagreba, golgotu ratnog stradanja i logorskih tortura. Svjedok je događanja u logorima namjenski osnovanim za srpsku, romsku i jevrejsku djecu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

„Nas, siročad iz potkozarskih sela, kojima su u ratu pobijeni i roditelji i rođaci i komšije, ustaše su smještali u logore za djecu. U tadašnjoj NDH ih je bilo čak tri: 'Jastrebarsko' kod Zagreba, logor kod Siska i 'Gornja Rijeka' kod Križevaca. Nakon što su mi roditelji od ustaške kame ubijeni - otac u Šušnjaru, a majka ispred zapaljene kuće u Kruharima, ostala sam s petoro braće i sestara. Nismo uspjeli pobjeći, ustaše su nas uhvatile. Odvojili su nas i mene su željezničkim vagonima u kojima se nekad vozila stoka i iz kojih su uz put ispadala mrtva i zgnječena od gladi iznemogla djeca, odvezli u Zagreb. Potom sam prebačena u logor namjenski određen za ratnu siročad s Kozare -Jastrebarsko”, započinje Zorka svoju priču. U logoru „Jastrebarsko” izgubila je identitet i postala - broj 97.
U DJEČJOJ GROBNICI

„Mi djeca, zatočenici 'Jastrebarskog', prepoznavali smo se i odazivali na naređenja po logorskom broju, nikako po imenu koje sam i sama počela da zaboravljam. Taj logor su držale časne sestre milosrdnice Kongregacija 'Sveti Vinko Paulski' iz Zagreba, a svakog vikenda u njega su navraćali Pavelić, Stepinac i Artuković”, priča Zorka koja je strahote logora trpjela dvije godine. Tada je osvanuo dan koji je malo njih preživjelo.

„Tog dana znala sam da nas vode na klanje. Nemoćno sam stala ispod ustaške kame, koju je držao moj krvnik. Jednim potezom zarezao mi je vrat i krv je potekla. Tada sam ga pogledala širom otvorenih, potpuno čistih dječjih očiju. Valjda se sažalio, a možda i zbog silnog 'posla' nije primijetio da sam bačena u jamu još živa. Iz jame sam se pored bezbroj mrtvih dječjih tjela izvukla tokom noći”, sjeća se Zorka.

Nije imala gdje pobjeći, pa je vraćena u logor, u memljive i tamne prostorije. Dobro, kaže, pamti redovno pokrštavanje pravoslavne, jevrejske i romske djece i batine. Štapom od glogovine zajedno sa svojim sapatnicima svakodnevno je tučena, časne sestre strašile su ih krampusom, šišale do gole kože. Bolest i glad bili su njena svakodnevica.

Onda, jednog dana, logor je posjetio ustaški komadant Slavko Dasović.
„BOSANSKO ČUDOVIŠTE”

„Taj Dasović je tražio muško djete u logoru kako bi ga odveo u Zagreb. Nije bio zadovoljan jer nije mogao pronaći punačkog i jakog muškarčića. Svi smo bili izgladnjeli, bijedni, ošugani i u ritama. Ipak sam pošla za njim, primila ga za ruku i tražila da me izbavi. Sažalio se valjda i odveo me u Zagreb svojoj prijateljici, koja me je nazvala 'bosanskim čudovištem'”, priča Zorka.

U Zagrebu je dobila novu krštenicu i novi identitet.

„Nazvali su me Marija Dasović, rođena u Zagrebu u aprila l937. godine od oca Slavka i majke Marije. Život sam nastavila u porodici Slavkove sestre Jelke, a pravi identitet sam potpuno zaboravila”, priča Zorka. Nakon što ju je poslije oslobođenja u Zagrebu pronašla sestra Nevenka, sjetila se svog imena i porodice.

Uslijedile su godine slobode u kojima je aktivno učestvovala u dokazivanju istine o stradanju djece u logorima NDH. Danas je predsjednik prijedorske Sekcije djece logoraša, žrtava Drugog svjetskog rata. Tvrdi da je po ustaškim logorima mučeno i ubijeno 11.000 srpske djece, od kojih je bar polovina bila iz kozaračkog zbjega, 4.555 i l.780 jevrejske djece. Jedina joj je želja da se toj djeci podigne dostojan spomenik s njihovim imenima i nada se da će ona biti i ostvarena...
avatar
danica
Admin

Број порука : 510
Join date : 28.05.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu